Svijet je pun izblijedjelih nostalgičara kojima je sve nekad bilo bolje nego danas i koji su obično spremni održavati višesatne naporne govore o tijesnim klubovima opskurnih pjesnika koji su se zatvorili 1973., šarmu doba kad ste birali između fiće i Wartburga, mogli otputovati najdalje u Graz i, dakako, kad su se ljetovanja na Jadranu u hotelu B-kategorije ovjekovječivala ruskim mehaničkim fotoaparatom s crno-bijelim filmom.

Nostalgičari neka nostalgiziraju, ali barem je fotografija jedno od područja u kojima nema mnogo sumnje da su digitalni fotoaparati grozomoran korak naprijed u odnosu na filmoždere – barem ljudima koji ne žive od toga. Jeftiniji su, ne toliko pri kupnji koliko u eksploataciji, slike im se lakše organiziraju, obrađuju i ispisuju, a zahvaljujući manjem broju mehaničkih dijelova su lakši, manji i pouzdaniji. Koriste standardne ili punjive baterije i ne troše ih prebrzo, automatizirani su, jednostavni za korištenje, brzi, nude pregledavanje napravljenih slika, a memorijske kartice koje koriste su otpornije, manje, pouzdanije, izbrisive, jednostavnije i brže promjenjive te mogu spremiti bezbroj više fotografija od 36 na koliko nas je obično ograničavao film.

Jedan od parametara na koji se eksperti povremeno pozivaju je kvaliteta i rezolucija digitalnih fotografija u odnosu na film koji je, navodno, superioran. U nekim ekstremnim slučajevima su u pravu, ali s druge strane, možemo reći da su moderni fotići sa svojih 7-8 megapiksela tipičnom stanovniku trećeg kamenčića od Sunca više nego dovoljni. Dakle, fantastična tehnologija nove generacije koja praktički nema nedostataka i s pravom je pomela prethodnu na smetlište. Je li tako?

S tehničke strane svakako jest, ali s gledišta ljudskog faktora, sve sam manje uvjeren da je tako.

Naime, kombinacija praktički nikakvih troškova po napravljenoj fotografiji, jednostavnosti korištenja i strahovitih kapaciteta memorijskih kartica dovela je do toga da ljudi više fotografiraju – i to ne 50% ili dvostruko, već možda i deseterostruko više. U tome, jasno, samo po sebi ne bi bilo ništa loše da se, kako mi se sve više čini, udio kvalitetnih fotografija nije apsolutno srozao.

Budući da ih "ništa ne košta" fotografirati sve što stignu, ljudi su upravo to danas nažalost počeli i raditi. Uostalom, eto jedne konkretne priče u kojoj će se mnogi prepoznati, pa prosudite sami.

Prije petnaestak godina, ljudi su na godišnjim odmorima, tipičnim prilikama za foto-iživljavanje, potrošili film ili dva fotografija. Rijetko su ih napravili više od pedesetak ali su, baš zbog ograničenog broja i relativno skupog razvijanja, pazili da baš svaka od njih bude smislena, lijepa i dobro komponirana. Kad vam je prijatelj tutnuo u ruku svežanj od tridesetak njegovih fotki s mora, pregledali ste ih kroz koju ugodnu minutu.

A sad, za kontrast, istiniti scenario katastrofe iz modernih dana. Prije nekog vremena jedna je moja poznanica čvrsto odlučila pokazati mi na svom računalu fotografije sa skijanja. Neposredno prije toga se bila opremila kompaktnim digitalcem sa sveukupno tri gigabajta kartica, i sa zgražanjem sam utvrdio da ih je kroz tih dvadeset dana napunila do kraja. "Jer je badava."

Fotografije su se počele nizati…a prizori kandidiraju za najgluplje fotografije svemira: ona otvara prtljažnik od auta i unutra stavlja torbe. Zatim, naplatne kućice na autocesti. Crnogorično drvo. Isto drvo iz drugog kuta. Pa opet. Cesta. Nešto mutno i neuspjelo. Benzinska pumpa na kojoj je stala kupiti sokić. Obično vedro nebo. Stalak za skije. Hotel iz jedno petnaest različitih kuteva. Soba iz jedno dvadeset. Cvijeće na stolu iz tri.

Uglavnom, nakon desetak minuta gledanja beskrajno neinventivnih, loših i glupih fotografija svega što joj je došlo pred okular, po prvi put sam u životu osjetio "mentalno začepljenje" uočivši softver za pregled fotografija kako u kutu suptilno javlja: Picture 325/2310. Sveukupno, u toj močvari užasa možda je bilo deset dobrih fotografija, pažljivo snimljenih, a ne vjerujem da bi ih bilo manje da je kojim slučajem koristila stari fotić s filmom, koji svojim ograničenjima jednostavno "prisiljava" na razmišljanje. U tome i jest moja poanta: komfor digitalaca naprosto je ljudima dozvolio da prestanu razmišljati što fotografiraju i potom bliske si osobe terorizirati tim neopjevanim gigabajtima (ako su im još bliske).

Logično, rješenje ove zloupotrebe tehnologije nije u uvođenju ikakvih ograničenja ili, još gore, povratku na klasične fotoaparate, već samo u – racionalnosti! Ionako ćete na kraju nekog događaja ili putovanja obično imati možda dvadesetak dobrih fotografija a na ostalih 3.729 nećete obratiti pažnju više nikad, niti će one naročito razveseliti rođaka koji je došao na kavu i koji ih, eto, mora sve pažljivo probaviti.

Zato, mada vas svaka fotografija košta možda manje od jedne lipe, i mada ih na karticu možete spremiti nekoliko stotina ili tisuća, za dobrobit svijeta i sretnu sudbinu tvrdih nam diskova naših, nemojte bjesomučno fotografirati sve što vam se dopadne objektiva. Svi smo već mnogo puta vidjeli kako izgleda bor, i bor prekriven snijegom, i zalazak sunca, i vaš auto. I prosječna plaža, i benzinska pumpa, i oblak, i sendvič, i stol.

Prije BogZnaKoliko godina je bio aktualan jedan zgodan slogan "Pij malo, pij dobro". Danas, mislim da je digitalna generacija u strašnoj potrebi za jednom njegovom doradom: "Fotografiraj malo, fotografiraj dobro".

Ja sam već počeo slijediti taj princip. Are you gonna go my way?