Sveta šesnaestica

Ako ste u potpunosti shvatili prethodni članak (čestitam), onda vam je i jasno zašto je prelazak s 8-bitnog na 16-bitni audio kao da ste iz Fiće prešli u Ferrari, a s 16 na 24 kao da ste istom Ferrariju na retrovizor objesili Wunderbaum (zeleni mirisni borić). Šesnaest bita je jednostavno dovoljno za uvjete u kojima mi naše zvučne sustave rabimo, i daljnji odlazak na bolje zapravo gubi smisao.

Sjetite se i da su audio CD-i snimljeni 16-bitno, a da li ste ikad čuli nekoga da se žali na njihov šum i nedovoljnu dinamiku? Ako jeste, dotičnome preporučujem lobotomiju. Uz to, gotovo sva pojačala i sustavi ionako šume daleko previše da bi se doista osjetila razlika u prelasku s 16 na 24 bita, dok to s 8 na 16 ipak još nije bio slučaj.

Neke će zanimati zašto je, unatoč svemu, 24-bitna rezolucija proglašena aktualnim studijskim standardom. Uglavnom samo da bi se studijskim tonskim inženjerima dala mogućnost da spase snimku čak i ako su pri podešavanju napravili neke grozne greške, te zbog kompatibilnosti s budućim standardima pohrane zvuka. No u kućnoj primjeni prednosti nema.

Tonski studiji su jedno od rijetkih mjesta gdje implementacija 24-bitnog zvuka barem donekle ima svoju svrhu

Iako to nije glavna tema ovog članka, analogna se priča može reći i za povišavanje frekvecije uzorkovanja (sampling rate) s 44,1 kHz na 96 kHz. Efektivno, najviša frekvencija koja se može snimiti time se povisila s 22,05 kHz na 48 kHz, a ljudi ionako ne čuju iznad 20 kHz. Prema tome, ovaj tobožnji "korak naprijed" predstavlja napredak samo za šišmiše, leptire i slične životinjice koje čuju više od ljudi. A sad, ako su proizvođači zvučne opreme uključili i svoju ljubav prema životinjama…

Ako želite drukčiji opis problema, zamislite samo da se na tržištu pojavi grafička kartica koja ima 96-bitnu definiciju boje. Dok je razlika između, primjerice, 16-bitne i 24-bitne boje evidentna, nešto ovako precizno ljudsko oko jednostavno nije u stanju opaziti – i zašto bi to onda morao biti napredak, ili uopće imati smisla?

Pripreme za obranu

Svjestan sam da će, pošto su pročitali ovaj članak, brojni audiofili izvući AG36 i tražiti mi glavu. No ovaj je tekst namijenjen kućnim korisnicima, ambicioznim amaterima, entuzijastima i sličnim ljudima koji imaju život, dok vi, perfekcionistički geekovi kojima je smisao postojanja traženje dlaka u digitalnim jajima, možete time i nastaviti. To što su neki od vas na svojim audiosustavima od 30000$ čuli razliku između 16- i 17-bitne konverzije ne znači apsolutno ništa onima koji žele dobar zvuk bez da na to potroše svojih pet godišnjih plaća.

Budućnost razvoja kartica mora biti u bolje riješenom DSP-u, dok daljnje podizanje rezolucije i frekvencije uzorkovanja nema smisla

Nije teško zaključiti da je 24-bitni zvuk više užasno prenapumpan marketinški trik nego nešto što će doista dovesti zvučni doživljaj na novu, Ultimativnu™ razinu. Sad samo čekam dok se ne pojavi netko s, recimo, 32-bitnim zvukom i počne se hvaliti kako je to neopisivo bolje od 24 bita. Milijuni će to popušiti, ali vi koji sada znate kakvo je realno stanje stvari, nadmoćno ćete im se, zajedno sa mnom, nasmijati u brk.

Sama kvaliteta konverzije već je dosegla svoj praktični maksimum i više nema smisla poboljšavati je, no napredak zvučnih kartica ipak je daleko od kraja. Ali on u budućnosti mora biti usmjeren spram kvalitetnijeg DSP čipa (za procesiranje signala, dakle filtriranje, dodavanje efekata, itd.) koji će na sebe preuzeti taj kompleksan posao i barem malo rasteretiti bolesno prezaposleni CPU. Na ovom polju, prostora za poboljšanja ima još napretek.

Stojim na raspolaganju za diskusije, komentare, (nužne) svađe i slično.