Od samog prvog pogleda na router i njegove specifikacije, odmah je bilo jasno da se radi o samom vrhu ponude među ovakvim uređajima. Dizajn kućišta i antena, sa svojim ravnim crnim linijama (i sveprisutnim asusovim dijamant uzorkom) podsjeća na stealth avion a među prvim karakteristikama koje se primijete su njegova veličina i težina.
Ova zvjerka skupa sa antenama teži pozamašnih 0,9 Kg a veličinom je za nekih 20-30% veći od ostalih routera koje smo imali u rukama. Napajanje je također estetski lijepo oblikovano i daje 19V i 2,37 A za ukupnu snagu od 45W što je primjetna potrošnja, s obzirom da će ova sprava raditi 24/7. Doduše većina te potrošnje ovisi o opterećenju i uključenim opcijama pa nas to ipak ne mora toliko brinuti, pogotovo ako smo se već istrošili za uređaj ove klase.
S njegove prednje strane nalaze se LED i WiFi on/off gumbi i poklopcem zaštićeni USB 3.0 utor, sve naravno i dalje u stealth stilu. Rupe za hlađenje nalaze se sa strane, ispod i odostraga ali nisu baš tolike da ulijevaju povjerenje. U radu nije bilo ekstremnog zagrijavanja, vjerojatno zbog velike površine uređaja iako su dijelovi bili primjetno topli (hlađenje je i dalje pasivno, pa nema buke). Sa stražnje strane nalaze se četiri velike antene, on/off gumb, USB 2.0 utor, WAN utor i 4x Gbit ethernet utora. U brošurama i na službenoj stranici piše „VESA mount compatible“ ali takvo što nismo vidjeli na samom uređaju. Plave i crvene LED-ice su sa prednje strane, na samom prednjem rubu i ima ih devet za detaljan prikaz statusa a korisnik ih može i ugasiti sa spomenutim LED gumbom (ovo doduše na našem uređaju nije radilo, baš „smola!“).
Unutar kućišta nalaze se dva odvojena
dvojezgrena procesora, od kojih se jedan brine samo za 5 GHz mrežu dok je drugi slobodan za ostale zadatke. Postoje dva odvojena chipseta, svaki za svoj frekvencijski opseg i svaki prostorni kanal/antena ima svoj čip.
Malo o 802.11ac
Prije nego što kažemo nešto o tome koje opcije ovaj uređaj ima i prije nego ga testiramo, bilo bi dobro da malo objasnimo novi 802.11ac standard i razlike u odnosu na „n“ standard, koji po tome što vidimo po odašiljačima u susjedstvu, drži tek oko tridesetak posto „etera“. Neki koncepti uvedeni u „n“ standardu su prošireni, poput prostornih kanala kojih je umjesto maksimalno četiri sada maksimalno osam. Dok su drugi bili opcionalni u „n“ standardu a sada u „ac“ su obavezni, poput „beamforming“-a to jest prostornog oblikovanja signala. Frekvencija je sa opcionalne 2,4 ili 5 GHz postavljena fiksno na 5 GHz pa su i kanali prošireni sa maksimalnih 40 MHz u „n“ standardu na minimalno 80 MHz što se može proširiti do 160 MHz spajanjem dva 80 MHz kanala koji mogu biti susjedni ali ne moraju. Ovakva širina kanala je moguća samo na 5 GHz jer cijeli dostupni opseg na 2,4 GHz iznosi 100MHz. Dodana je 256-QAM modulacija a sve spomenuto služi kako bi se povećala propusnost prema korisnicima. Sa spomenutim promjenama maksimalna propusnost pojedinog prostornog kanala je narasla na 866,7 Mbit/s pa se tako ukupna propusnost uređaja sa osam antena penje na teoretskih 6,77 Gbit/s. Naravno da ovu maksimalnu propusnost „ac“ standarda nećemo vidjeti nikada, no ipak će povećanje propusnosti po kanalu dovesti i do toga da uređaji s jednom antenom imaju veću propusnost na raspolaganju dok će dodavanje prostornih kanala biti najjednostavniji način postizanja većih brzina ali neće nužno značiti bolji prijem u uvjetima lošeg signala.
Asus reklamira ovaj uređaj pod oznakom AC2400 što bi po njihovom značilo da podržava 802.11ac standard i da mu je ukupna propusnost 2400 Mbit/s. Ovo se poprilično teško može ostvariti u stvarnosti jer brzine koje se normalno postižu ponekad iznose i deset puta manje od napisanog. Također se uzimaju maksimalne vrijednosti pa se za „n“ standard uzima 600 Mbps što znači 3 prostorna kanala i 256-QAM što rijetki podržavaju, dok se „ac“ propusnost zaokružuje na višu vrijednost. Zbog svih ovih „sitnica“ se ovaj podatak mora uzeti sa popriličnom rezervom. Vrlo dobra mogućnost routera je MU-MIMO način komunikacije u kojem je istovremeno moguće komunicirati sa više klijenata (koji to podržavaju) a bez korištenja vremenske podjele. Iako još ne postoje mrežne kartice koje podržavaju ovu opciju, ovo je dobro jamstvo zadržavanja visoke razine mrežnih performansi.
Inicijalna konfiguracija i spajanje na sam uređaj je i dalje vrlo jednostavno, inicijalna stranica routera je detaljna i funkcionalna kao i kod svih ASUS routera koje smo imali. Sve opcije koje smo već vidjeli u RT-N18U su i dalje prisutne a dodana je zaštita („powered by Trend Micro“) koja osim što može skenirati router i tražiti ranjivosti na njemu, također može i ograničiti pristup web stranicama koje poznate kao opasne. Roditeljska zaštita je dostupna a unutar nje se mogu točno za određene klijente primijeniti specifična pravila iz dostupnih kategorija. Pa tako možete na primjer, jednom klijentu zabraniti pristup online igrama a drugom ograničiti pristup kockanju (evo ti na, baka!).
QOS funkcionira vrlo dobro a dostupne su vrlo detaljne i grafički objašnjenje informacije o trenutnom korištenju prometa. Većina postavki za QOS se mogu podešavati „u letu“ a jedino bi zamjerili što se uređaj zna smrznuti ako se QOS isključi, što će vjerojatno biti ispravljeno u nekom kasnijem firmware-u. Također je pomalo iritantno što se na neke promjene pojavi „applying settings“ i slijedećih 30-60s router se reboot-a, bez upozorenja, pri čemu se gase i ethernet portovi.
Prisutna je i dalje mogućnost konfiguracije AiCloud mrežnog diska, dostupnog sa interneta a moguće je podesiti i sinkronizaciju/backup na ASUS-ov cloud, za što vam je potrebna registracija.
Kada smo krenuli testirati RT-AC87U pojavio se jedan problem, kako testirati uređaj koji ima četiri prostorna kanala i čija je maksimalna teoretska propusnost veća od dostupnih adaptera na tržištu? Jedno od mogućih rješenja je da se dva ista routera konfiguriraju u „bridge“ mod i da se propusnost između njih izmjeri ali u tom slučaju bi se vrlo lako moglo dogoditi da dosegnemo 1 Gbit/s što je maksimum koji daje žičana strana. Moramo se zapitati što bi uopće saznali sa tim rezultatom jer „wireless bridge“ nije baš učestala stvar a i ne pomaže nam u nekom svakodnevnom korištenju WLAN-a. Doduše glavni razlog što nismo testirali sa još jednim istim takvim routerom je taj što jednostavno nemamo dva takva routera a testirali smo stoga sa dostupnim „ac“ i „n“ mrežnim karticama, koje su imale tri antene.
[ichart headers="ID, Mbps" title="Ista soba (5m)" htitle="Mbps" labels="802.11ac 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 2.4 GHz" values="311,218,181" colors="blue,red,green" height="300"]
[ichart headers="ID, Mbps" title="1 ytong zid (5m)" htitle="Mbps" labels="802.11ac 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 2.4 GHz" values="297,189,174" colors="blue,red,green" height="300"]
[ichart headers="ID, Mbps" title="1 ytong + 1 beton (10m)" htitle="Mbps" labels="802.11ac 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 2.4 GHz" values="187,127,150" colors="blue,red,green" height="300"]
[ichart headers="ID, Mbps" title="1 ytong + 1 beton + 1 Knauf (20m)" htitle="Mbps" labels="802.11ac 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 5 GHz,802.11n 3x3 2.4 GHz" values="121,90,119" colors="blue,red,green" height="300"]
Rezultati koje smo dobili nisu neočekivani a pokazuju koliko je više bandwidth-a dostupno na 5 GHz na „ac“ standardu čak i bez širine kanala od 160 MHz. Također je jasno kako se na većim udaljenostima i kroz više prepreka signal na 5 GHz brže gubi pa se u takvim situacijama „n“ standard i dalje može smatrati boljim rješenjem s obzirom na nižu cijenu. Nedostatak klijenata koji bi podržali komunikaciju s četiri prostorna kanala (4x4) trenutno onemogućava ispitivanje punog potencijala ovog uređaja. Također je još uvijek širina kanala pola maksimalne vrijednosti što također smanjuje ukupnu propusnost dostupnih „ac“ uređaja.
Konfiguracija vanjskog diska, koji spojite na USB2/3 utor je smiješno lagana, par sekundi nakon spajanja diska ovaj se pojavi na mreži. Dovoljno je samo pristupiti ip adresi routera. Spojeni vanjski USB 3.0 disk je imao brzine pristupa od 52,3 MB/s kod čitanja i 53,3 MB/s kod pisanja, što nije uopće loše i više je nego dobro za uređaj kojem to nije primarna namjena. Bez puno muke možete naići na punokrvne NAS uređaje koji su sporiji od navedenog. Kada se uključi opcija „reduce USB 3.0 interference“ brzina pada na 30,2 MB/s za čitanje i 27,6 MB/s za pisanje ali se interferencija prema komunikaciji na 2,4 GHz smanjuje. Brzina pisanja i čitanja je u oba slučaja slična a razlog leži u tome što je procesor skočio na 100% što znači da je on usko grlo u ovom slučaju a ne sučelje preko kojeg se disk spaja. Brzina prijenosa stoga opada što više posla router u tom trenutku ima, osim posla oko 5MHz-a jer za to postoji drugi procesor. Gledano iz ove perspektive dizajn sa dva procesora je više nego opravdan.
Iako su postignuti rezultati nešto slabiji nego što smo se nadali (ili od onoga što je reklamirano na kutiji proizvoda), problem je prvenstveno u nedostatku klijentske hardverske podrške, a ruku na srce ovi rezultati ipak jesu izuzetno visoki. Ovo je prvi put da vidimo neki bežični uređaj čija postignuta brzina ne bi bila ni na koji način nedostatna za kućnu mrežu. Backup podataka na mrežni disk? Pri maksimalnim postignutim brzinama trebalo bi nam oko 26s po gigabajtu što je daleko od lošeg, zapravo, nije loše niti izdaleka. Brz rad sa spojenim diskom i AiCloud 2.0 funkcionalnosti omogućavaju korisniku mnoge interesantne mogućnosti pohrane i pristupa podacima.
Iako se radi o skupom uređaju (U Hrvatskoj oko 2.000kn, u Njemačkoj oko 220 €), ASUS se pobrinuo da „natrpa“ opcije lijevo i desno pa se ne moramo brinuti da će nam se investicija pokazati kao neisplativa na duži period. Maksimalna propusnost, rad na više frekvencija istovremeno i naramak podržanih opcija osiguravaju da RT-AC87U ne može imati ozbiljinu zamjerku osim već spomenute cijene.
