Asus RT-N18U – 802.11n na steroidima

Testiranje

Testiranje je provedeno s nekoliko različitih uređaja kako bi se smanjila šansa da nekompatibilnost s određenim uređajem značajno utječe na rezultat, također smo testirali u realističnom okruženju u kojem je EM buka značajan faktor pošto nas informacije o tome kako se uređaj ponaša u sterilnom laboratorijskom okružju ne zanimaju.

Na testnoj lokaciji u Novom Zagrebu uhvatili smo 70 (jao!) različitih uređaja koji odašilju SSID pa smo iskoristili priliku kako bi sastavili kratku statistiku. Najčešći standard je i dalje „G“ koji je sačinjavao čak 61,4% uređaja u okruženju dok je gotovo sav ostatak, velikih 27,1% u „N“ standardu uz jedan usamljeni „B“ uređaj za 1,4%. Vidljivo je i da otprilike 33% uređaja koristi enkripciju slabiju od WPA2 a tri uređaja (4,2%) enkripciju uopće ne koriste. Ovakvo stanje je vjerojatno povezano sa starošću vidljivih uređaja a gotovo svi sa slabom enkripcijom imaju u nazivu nekog od pružatelja Internet usluga a ujedno su isti pretežno na „G“ standardu. Po svemu viđenom cijelo susjedstvo ima bežični Internet a otprilike 5 uređaja imaju dovoljno jak signal za spajanje, u rasponu od -60 do -75 dB dok tek malobrojni koriste spojene kanale od 40MHz.

Sve što smo do sada spomenuli odnosi se na frekvencijski raspon oko 2,4 Ghz, koji je koliko se može vidjeti vrlo zagušen. Ovo ne začuđuje, ipak se radi o jednoj vrlo uobičajenoj i rasprostranjenoj tehnologiji, dok je na 5GHz jedna potpuno druga priča. Koliko se god trudili, nismo uspjeli uhvatiti neki AP na toj frekvenciji – Sablasno je prazno na svim kanalima. Više frekvencije slabe brže, brže dolazi do atenuacije signala ali ipak smo se nadali vidjeti nekoga, no, što je tu je. Ovo je jedan od snažnih argumenata u korist preseljenja u skuplji snop frekvencija na 5GHz jer teško da ćemo biti ometani od strane ikoga a i broj dostupnih kanala je viši. A da veću propusnost po kanalu ni ne spominjemo. Sa druge strane, signal na 5GHz slabije prodire kroz zidove jer se na jedan drugi router, koji smo upalili radi testiranja, nismo mogli spojiti na toj frekvenciji iako je signal od istog uređaja na 2,4 GHz bio dovoljno jak za spajanje.

Testirali smo propusnost sa programom iperf, koji ne koristi tvrdi disk pa je limitirajući faktor kod njega bila gigabitna ethernet kartica i veličina paketa. Najbolje rezultate smo dobili sa paketom veličine 512k, više i niže vrijednosti davale su lošije rezultate. Jedno računalo je bilo spojeno na router UTP kablom dok je drugo računalo „šetalo“ okolo sa nekoliko različitih kartica. Testovi ne bi imali smisla da nismo testirali sa nekom karticom koja podržava QAM-256 a da bi bili još sigurniji testirano je i karticom od istog proizvođača. Ono što iznenađuje je da je najveću brzinu postigla USB 802.11N kartica sa dvije interne antene dok su najstabilniji signal imali uređaji sa eksternim antenama. Asusova PCE AC68 mrežna kartica, koja podržava 802.11ac i tri prostorna kanala, nije imala najbolje rezultate najbliže uređaju ali se je iskupila kada je udaljenost porasla jer je njezin signal najbolje „prodirao“. Za najbrži prijenos odgovorna je D-Linkova DWA182 (zahvaljujemo tvrtci D-Link Adria d.o.o. na ustupljenoj kartici), koja je na blizu bila odlična ali je ipak zbog internih antena na većoj udaljenosti bila sporija. Ono što je razočaralo je što nije bilo nikakvog povećanja propusnosti kanala kada se koristi AC kartica i to od istog proizvođača. Tako da ovaj router baš i nije opravdao natpis „600 Mbps router“, barem ne na ovom testu.

Još moramo napomenuti da se prilikom testiranja QOS-a ponekada znalo dogoditi da unatoč jednostavnim ručnim postavkama poput „ja prvi pa onda tko stigne“ ponekada stranice učitava sporo svima. Ovo se doduše nije događalo kada bi ostavili „automatic mode“ upaljen već samo kada smo išli „prčkati“.

Zanimalo nas je također koliko je koristan USB 3.0 port, pošto je tu zbog spajanja brže periferije poput diskova. Spojeni disk je postizao brzine prijenosa između 68 i 194 Mbit/s što je vrlo solidno ali brzina prijenosa je uvelike ovisila o načinu spajanja klijenata. Jasno se vidi kako spojeni disk i bežični klijent poprilično opterećuju procesor jer router postiže skoro duplo bolji rezultat kada se klijent spaja gigabitnim ethernetom.