Dvojezgreni obračun je gotov i zaključak je vrlo jasan. AMD-ova arhitekura K8 pokazala se ponovo kao odlično rješenje koje bez problema odolijeva zubu vremena (sjetimo se – prvi K8 procesori predstavljeni su 2003. godine). Implementacija dvije jezgre u isti procesor je po svemu sudeći bio logičan korak naprijed kojeg su AMD-ovi inženjeri planirali već pri dizajnu prvog Hammera. U sučeljavanju sa Intelovim dvojezgrenim procesorom ekvivalente cijene (razlika je par USD-a) Athlon 64 4800+ X2 jednostavno zapanjuje svojim mogućnostima bilo da je riječ o performansama, grijanju ili mogućnosti nadogradnje. Naime, osim što X2 ima mnogo bolje performanse i niže grijanje, moguće je ugraditi na praktički bilo koju Socket 939 matičnu ploču izuzev onih baziranih na VIA-inom čipsetu KT890 (problem nije do AMD već do VIA-inog čipseta). Jedino što je nužno za nadogradnju je novi BIOS, a svi znamo da to nije nikakav problem. Da bi koristili Intelove dvojezgrene procesore (bilo da je riječ o "onom procesoru" ili Pentiumima D) moramo kupiti novu ploču baziranu na nekom od novih čipseta – nVidijinom nForceu 4 Intel Edition ili Intelovim i955X odnosno i945.

Jedini problem u cijeloj priči o dvojezgrenom Athonu je cijena. 4800+ X2 je prvi AMD-ov procesor koji na "papiru" svojom cijenom zasjenjuje čak i Intelovu EE liniju. Slabiji modeli X-dvojki nisu toliko skupi, ali je svejedno za njih nužno izdvojiti poveliku hrpicu novaca. Da li je ovo zapravo problem? Prema našem mišljenju nije. Radi se o tome što većini korisnika dvojezgreni procesori jednostavno nisu potrebni. Čak i ako koristite mnogo aplikacija odjednom, zadovoljavajuće performanse je moguće postići kupovinom dodatne memorije što vas na kraju ispadne mnogo jeftinije nego kupovina dvojezgrenog procesora.

Za profesionalce koji žive od rada u ozbiljim aplikacijama koje imaju podršku za SMP, cijena dvojezgrenih procesora nije previsoka. Boost performansi u ovakvim aplikacijama u odnosu na monojezgrene procesore je masivna tako da se nadogradna definitivno isplati. Više ne treba platiti masnu premiju za poboljšanje performansi od par posto zbog višeg takta kao što je bio slučaj sa top-modelima monojezgrenih procesora. Sada stvarno postoji realan razlog zašto bi profesionalac htio izdvojiti 4 do 9 tisuća kuna za novi proceso što pak nije bio slučaj sa top-modelima monojezgrenih procesora – Athlonom 64 FX ili Pentiumom 4 EE.