Devolo dLAN – bilo koji bakar je dobar

Iznenadile su nas tijekom testiranja neke sitnice na koje nismo računali a vezane su uz upotrebu dLAN adaptera. Na primjer nisu sve utičnice u kući/stanu jednake jer je brzina varirala i do dvadesetak megabita ovisno o tome koju bi upotrijebili. Nismo mogli vidjeti neku razliku između utičnica, sve su radile normalno, davale 230V izmjeničnog napona i ponekad bile tek metar-dva udaljene tako da je razlika negdje u zidu gdje je nismo mogli vidjeti.  dLAN adapteri su se također pokazali izbirljivi oko toga kakvu „letvu“ koristimo, to jest da li se radi o izvedbi sa više ili manje utičnica i da li je na njoj prisutna prenaponska zaštita. Također, brzina je varirala između mjerenja u istim uvjetima i do +/- 10% što je puno više nego kod ethernet-a gdje je iznosila manje od +/- 1% i slična 802.11n gdje je bila +/- 11% (od srednje vrijednosti). Sami dLAN adapteri su se primjetno grijali i po ovim, ljetnim temperaturama, postajali skoro pa vrući na dodir što nije problem osim ako ih ne testirate pa ih stalno selite iz utičnice u utičnicu.

Zagonetka natpisa „200 Mbps“ koji stoji na kutiji AV verzije mučila nas je sve dok nismo uključili uređaje, nije nam bilo jasno kako su to u Devolo-u namjeravali isporučiti 200 Mbps propusnosti do računala? Nadali smo se nekom ludom scenariju u kojem bi se uređaji pojavili kao gigabitna mreža između računala i samog adaptera a komunicirali bi međusobno sa 200 Mbps. No, naš optimizam je bio jednostavno prekrasan i gotovo u potpunosti, iako ne sasvim, krivo plasiran. Kada smo spojili računala na dLAN adaptere mrežna kartica se pohvalila kako je spojena na 100 Mbps što nam odmah govori kako nije bitno postižu li dLAN adapteri međusobno svoju deklariranu propusnost kada istu ne mogu isporučiti računalu. Devolo je zapravo na kutiji istaknuo maksimalnu propusnost na najnižem (PHY) sloju koju nikada nećemo vidjeti na višim slojevima pa nam tako nije ni potrebno ništa brže od 100 Mbps ethernet sučelja prema dLAN-u. Među pozitivnim stvarima istaknuli bi da su uređaji potpuno „plug and play“ jer smo ih bez problema stalno palili, gasili i premještali a ovi su to odradili i podnijeli bez štucanja. Prije testiranja pretpostavili smo da će adapteri različitih generacija moći raditi jedan sa drugim jer je takvo nešto bilo dano za naslutiti iz brošura i ostalih dostupnih informacija ali to nažalost nije slučaj. Iako će u istom kućanstvu dvije različite generacije uređaja koegzistirati bez primjetnog međusobnog ometanja, jedna mreža neće vidjeti onu drugu niti će dva uređaja različitih generacija komunicirati međusobno ako ih pomiješamo. Ovo doduše potvrđuje jedna opaska na polovici priručnika ali se radi o informaciji koja nije jasno istaknuta negdje drugdje i razlikuje se od iskustva sa WLAN-om gdje je kompatibilnost unatrag zajamčena.

Velika razlika u padu propusnosti ovisno o tehnologiji

Testirali smo propusnost mreže koristeći program iperf s time da smo povećali međuspremnik socket-a na 128 KB. Svaki test je ponovljen deset puta a dani rezultat je najviši koji smo postigli tijekom testova. Rezultati koje smo dobili u usporedbi sa standardnim ethernetom ne iznenađuju previše, kao što smo i očekivali ethernet je bio najbrži i sa najmanjim varijacijama propusnosti a dLAN je bio brži i od bežične mreže iako je ta prednost kod 802.11n vrlo mala.

Devolo dLAN 200 AVmini

 Noviji dLAN AV adapteri nas nisu razočarali i sa postignutih 74 Mbps pružili bi nam nivo propusnosti koji je vrlo blizu klasičnom ethernetom na 100 Mbps, dok bi nam stariji i jeftiniji Highspeed Ethernet II uređaji pružili razinu propusnosti za desetak megabita bržu od 802.11g.

Devolo dLAN Highspeed Ethernet II

 Iz ovoga vidimo da su uređaji u situacijama iz stvarnog života od ukupne, reklamirane propusnosti, sposobni ostvariti otprilike trećinu korisnog prometa na trećem sloju ali također vidimo kako se proizvođači dLAN uređaja ne libe istaknuti najvišu, teoretsku brzinu, koju korisnik neće nikada „osjetiti“. Istu stvar već duže vrijeme rade proizvođači WLAN opreme pa nikome ništa, navikli smo se.

WLAN 802.11, razni standardi.

Mjesto testiranja je bio stan u kojem je zračna udaljenost između dvije testirane točke bila otprilike 20 metara i gdje su električne instalacije postavljene u sedamdesetima kada se zgrada gradila. Dužinu električnih kablova između mjerenih točaka je teško procijeniti a naša procjena iznosi 40 metara. Elektromagnetni „smog“ je bio snažno prisutan jer je WLAN adapter uhvatio otprilike 15 mreža od kojih 5 sa snagom signala dostatnom za spajanje. Također bi napomenuli da je otprilike polovica mreža imala nikakvu ili slabu zaštitu, što sigurno veseli siromašne studente željne interneta ali može biti opasno po vlasnika koji plaća račune. Između mjerenih točaka ispriječila su se ukupno tri zida od kojih je jedan armiranobetonski debljine 40 cm a druga dva su tanki pregradni. Ovi zidovi, kao i elektromagnetni smog loše su utjecali na WLAN signal, pogotovo na varijaciju istog što je dobro jer pokazuje dobre i loše strane ove tehnologije. Na kraju bi se zahvalili našim najbližima za strpljenje koje su pokazali prema špagetima različitih kablova koje smo provodili u svrhu testiranja.