S obzirom na činjenicu da jako često dobijamo vaše e-mailove u kojima se interesirate
o overklokiranju dobio sam zadatak od svog voljenog šefa da nam svima olakšam
život i napišem početnički vodič na tu temu. Za početak bih htio upozoriti na
to da za sva moguća oštećenja računalnih komponenti i gubitke podataka izazvane
postupcima opisanim u ovom tekstu ne odgovaramo. Dakle sve što radite radite
na svoju odgovornost. Mijenjanje orginalnih postavki uređaja, dizanje radnog
takta procesora i slične stvari nose sa sobom itekakav rizik i za njih je potrebno
znanje i iskustvo. Tekst je pisan pod predpostavkom da čitatelj poznaje osnovnu
građu računala, zna što je BIOS i kako doći do njega itd… Princip overklokiranja
se zasniva na činjenici da računalne komponente, s ovim prvenstveno mislim na
CPU, grafičku karticu i memoriju zbog teme ovog teksta, nisu izrađene savršeno.
Dakle, npr. procesor na kojem piše da radi na 1GHz nije izrađen nimalo tehnološki
drukčije od procesora istog tipa koji radi na 1.2 GHz. Jedina razlika je u tome
što je brži procesor imao pri testiranju brzine u tvornici bolju toleranciju
i pokazao se bolje izrađen. Ako se pitate kako to zapravo izgleda, pojednostavljeni
opis slijedi. Inženjeri dizajniraju novu vrstu procesora i naprave par prototipa
koji dobiju zeleno svjetlo za masivnu produkciju. Wafferi koji izrađuju
milijune tranzistora na velikoj silicijskoj ploči se programiraju za novu vrstu
arhitekture. U Waffere se stavljaju velike ploče silicija na koje, uvjetno
rečeno, urezuju komponente jezgre procesora. Nakon toga se cijela ploča reže
na dijelove od kojih svaki čini jednu jezgru procesora. Jezgre se testiraju
po brzini, neke ne rade, neke ne zadovoljavaju brzinske kriterije, i sve to
ide u smeće. Ostale jezgre su skalirane po brzini, pakiraju se u kućišta (npr.
keramička, a u novije vrijeme i plastična) i šalju se na tržište. Što je proizvodni
proces bolji to ima više bržih procesora, što vuće za sobom zaključak da proizvođači
često na brži procesor stavljaju oznaku manje brzine radi veće potražnje jeftinijih
procesora na tržištu. Dakle za dobar overclocking je potrebna i sreća i kupovina
procesora s dobrom brzinskom tolerancijom. Zbog toga se može čuti i pročitati
kako ljudi komentiraju razne serije istog tipa procesora i njihove overclocking
karakteristike. S druge strane, na overklokiranje dosta ljudi u svijetu gleda
po principu "diži kolko’ ide". Da pojasnim malo, govorim o ljudima
koji izvade procesor i matičnu ploču van kućišta i sve zaliju tekućim dušikom
iz bačve od pedeset litara. Istina da će se radni takt procesora moći dignuti
za nekakvih 80%, ali u čemu je smisao? Ja nemam namjeru imati fizičkog radnika
sa strane koji će rashlađivat atmosferu dok ja igram Il-2 Strumovik i rušim
švabe iznad majčice Rusije. Smisao overklokiranja je u tome da se izvuku maksimalne
performanse iz sustava bez gubitka stabilnosti. Po tom načelu je i napisan ovaj
vodič.

 

Temperatura = Neprijatelj

Bilo koji uređaj koji radi na električnu energiju se zagrijava. Glavni problem
dizanja radnog takta računalnih komponenti je temperatura. Sve se zagrijava,
od napajanja, matične ploče, diskova do procesora i grafičke kartice. Taj nusprodukt
topline je loš i negativno utječe na trajnost komponenti, njihove performanse
i stabilnost. Komponente kod kojih je to zagrijavanje najviše izraženo su CPU
i grafička kartica. Zato su na njima uobičajeni aktivni i pasivni hladnjaci
koji poboljšavaju disipaciju topline na okolni zrak. Bolje hlađenje-bolji overclock
i stabilnost. Dobro sređeno hlađenje podrazumijeva kvalitetan hladnjak na procesoru,
hladnjake na hard diskovima, aktivno hlađenje na grafičkoj kartici i prostrano
kućište s dobrim protokom zraka (čitaj – dobro postavljenim ventilatorima).
Naravno, to su idealni uvjeti. Kad bi navodio samo najosnovnije, rekao bih da
su to redom hladnjak na procesoru i dobra ventilacija kućišta. Naći dobar hladnjak
za CPU nije teško, ali zahtijeva pregled mnoštva recenzija na Internetu. Dodatna
poteškoća je i u tome što većinu visokokvalitetnih hladnjaka nije moguće nabaviti
u Hrvatskoj i kupnja preko Interneta ili stric u Njemačkoj su jedine opcije.
Što se ventilatora tiče situacija je puno bolja, ali za ugradnju ventilatora
na prava mjesta potrebno je zasukati rukave i uzeti pilu za metal u ruke. Još
jedna sitnica – vrlo je važno imati kvalitetnu termovodljivu pastu na procesoru
(tj.jezgri procesora). Pasta služi da bi popunila nepravilnosti na površini
hladnjaka, tj. da bi prijelaz topline s jezgre na hladnjak bio lakši. Nanosi
se u vrlo tankom sloju na jezgru, nije dobro ni kad je ima premalo ni kad je
ima previše. Kod nas je moguće nabaviti Artic Silver II pastu koja je vrlo kvalitetna
i vrijedi novaca uloženih u nju (temperatura pada za 3-7 stupnjava). Toliko
o toplini.

Voltaže, temperature i sl.