Instalacija Sonyevog playera na računalo je jednostavna kao što je bila i instalacija Appleovog iPoda. Dodušem, Sonyev softver je glomazniji, dugo se instalira te zahtjeva restart računala. Na kraju cijelog postupka na hard disku osvane Sonyev SonicStage – softver sličan Appleovom iTunesu samo nešto lošije dizajniran. SonicStage vam može poslužiti kao multimedijalni player, ali imajte na umu da je prilično ograničen što se tiče podrške za raznorazne formate. Njegova je glavna uloga da kreira library glazbenih dodateka sa računala i preseli ih na player. Jedna od glavnih prednosti Sonyeve implementacije librarya nad Appleovom je to što Sonyev softver donekle pamti strukturu mapa u kojima je našao glazbene datoteke. Drugim riječima, po hrpi datoteka koje smo preselili sa računala nemoramo navigirati isključivo preko podataka zapisanim u ID3 tagovima, već i putem mapa u kojima su originalno pohranjene na računalu. Jedini problem je što softver ne indeksira pravu strukturu mapa već pamti svaku posebnu pa ih na kraju ispadne jako puno na popisu. Što se tiče podrške za razne audio formate, Sonyev se softver razumije sa MP3, wav, ATRAC3, ATRAC3 Plus te WMA formatom. Appleov iPod ih podržava više, ali ne nudi podršku za WMA format koji je uz MP3 jedno od popularnijih rješenja za kompresiranje glazbe.

The daljinac

Jedna od pozitivnih karakteristika Sonyevog playera je to što dolazi u paketu sa daljinskim upravljačem. Ova je igračkica jako korisna budući da korisnika oslobađa od vađenja playera iz torbe ili džepa kako bi složio novu playlistu ili pauzirao playback budući da ga policajac želi legitimirati. :) Daljinski je izrađen solidno, ima LC zaslon sa plavim osvjetljenjem, ali nam je jako žao što je Sony odlučio napustiti princip jog-kontrola te je cijeli dizajn obrnuo na klasičnu shemu sa tipkama.

Pogledajmo sad sam uređaj. Radi se izuzetno lijepom gadgetu koji kao da je izašao iz nekakvog high-tech filma. Kompletno kućište je izrađeno od metala, konkretno kombinacije magnezija i kroma (magnezij je dominantan). VGF-AP1L ima masu od samo 210 grama što znači da je teži od iPoda Photoa. Gabariti Sonyevog playera također nadilaze one od Appleovog uređaja, a iznose 115x63x20 mm. Dakle VGF-AP1L je veći i masivniji od Appleovog iPoda Photo. Razlike nisu drastično velike, ali nekome će biti bitne. Što se tiče zaslona tu je situacija bolja nego kod Applea. U uređaj je integriran 2,2-inčni TFT zaslon sa rezolucijom 320×256 piksela i podrškom za 16-bitnu boju. Upravljanje je izvedeno preko sučelja koje Sony naziva G-pad (dobro da nije G-spot :)). Riječ je o prilično širokoj pravokutnoj polimerskoj površini koja je osjetljiva na dodir. Glavna fora je u tome što površina nije ravna već je izbrazdana pravilno postavljenim ispupčenjima u obliku malih kvadrata koja odgovaraju pojedinim dijelovima zaslona. Na ovaj je način postignut nekakav taktilno-vizualni feedback koji omogućava prilično intuitivnu kontrolu nad funkcijama uređaja. Doduše…moramo priznati da smo se lakše navikli na komande iPoda, ali to ne znači da Sonyev sistem nije dobar – samo nije bolji od Appleovog.

Volimo kućišta od magnezija

Kvaliteta fizičkog sučelja ne znači ništa ako dotično nije upareno sa odgovarajućim softverom. Navigacija izbornicima je kompliciranija od one na iPodu, kompliciranije je dodavanje "stvari" na playliste – zapravno je vrlo evidetno da je Apple u pogledu sučelja napravio bolji posao od Sonya. Opet ponavljamo, Sonyeovo sučelje nije toliko loše, ali nakon što probate iPod percepcija se naglo mijenja. Uz to, Sonyev softver ne nudi napredne funkcije poput kalendata, čitanja text datoteka i sinhronizacije sa adresarom. Što se tiče podrške za slike tu je Sony također pomalo zastranio. Podržan je samo JPEG format, a slike se prebacuju na uređaj prilično sirovo i to na dva načina – klasičnim kopiranjem iz Windowsa ili kopiranjem sa digitalnog fotoaparata putem USB kabela (softver uređaja nativno podržava "cuclanje" slika sa fotića). Premda je mogućnost direktne komunikacije sa digitalcima vrlo zgodna, u velikoj je mjeri ograničava činjenica da je player na fotić moguće spojiti samo preko kolijevke. Dakle nema pražnjenja digitalca "u letu" već pri ruci morate imati kolijevku kao i utičnicu gradske mreže za napajanje kolijevke. Uz to, Sony nije podržao dosta zgodnu funkciju povezivanja playera na neki vanjski video ulaz kao što je televizor. S druge strane, kolijevku odnosno player je ipak moguće spojiti na vanjske receiver odnosno zvučnike. U tom slučaju na izlazu za slušalice nema signala.

Nužnost kolijevke da bi uređaj spojili na računalo ili digitalac nas dovodi do još jednog problema – nemogućnosti korištenja Sonyevog playera kao prijenosnog diska. Premda je ova mogućnost u teoriji podržana, nije ju praktično koristiti budući da je player na računalo moguće spojiti samo i isključivo putem kolijevke, a malo je ljudi dovoljno ludo da kolijevku (i pripadajuće kabele) vucara sa sobom zajedno sa playerom. Dakle eto još jedan plus za iPod Photo i minus sa Sonyev player.

Zadnja dvije stavke – kvaliteta zvuka i trajanje baterije. Zvuk je, za Sony, poslovično dobar, a moguće ga je prilagođavati putem 6-pojasnog ekvilizatora sa manjim brojem predefiniranih postavki. Apple je i ovom pogledu bolje odradio posao premda, ruku na srce, većina korisnika rabiti samo par najdražih postavki. Trajanje baterije je iznimno dobro. Prema Sonyevim specifikacijama to je nekakvih 20 sati dok smo mi pri ekstenzivnom korištenju playera iz baterije uspjeli dobiti oko 17 sati playbacka.