Intel – brzina bez opreza

Vozimo 100MHz na sat

Vratit ćemo se u vrijeme kada je izašao danas već legendarni i440BX chipset. BX je imao sve, FSB (Front Side Bus) od 100MHz, AGP 2x (Advanced Graphics Port) i podršku za procesore od 350 i 400 MHz koji su pušteni na tržište u isto vrijeme. Bili su to Pentium II Deschutes procesori, s novom jezgrom izrađenom u 0.25µm tehnologiji, veliki korak naprijed od stare 0.35 mikronske izrade Klamath jezgre. Najbitnije, BX je bio treća i posljednja generacija solidnog produkta bez greške. Došao je iza LX chipseta, prvog s AGP sabirnicom, a koji je zapravo bio proširenje HX serije chipseta za Pentium Pro procesor.

Pentium Pro je za Intel bio veliki korak naprijed. Iako taj procesor, što se tiče prodaje, nije uspio, otvorio je put za sve nove Intelove procesore do danas, uključujući i još nedostupni Pentium IV. Ovdje već leži jedan od odgovora na pitanje zašto Intel gubi utrku s današnjom konkurencijom - P6 arhitektura procesora. Arhitektura Pentium II, Pentium III kao i Pentium IV procesora nije bitno mijenjana od Pentium Pro procesora. Taj procesor, iako također unaprijeđena Pentium/multi486 arhitektura, imao je jednu ogromnu tehnološku razliku od svoje starije braće - integrirani L2 cache pune brzine. Do tada, to je bilo viđano samo na puno skupljim i velikim multiprocesorskim sistemima.

Ubrzo, Intel je najavio Pentium III procesor, pa krenuo na posao da ga i napravi. Što se Intela tiče, to nije bio preveliki zadatak. Trebalo je samo dodati nekoliko novih naredbi u mikrokod i jezgru, skinuti stražnju stranu oklopa procesora i na prednju dodati još jedno slovo I. Ništa lakše. Samo, uz novi procesor potreban je i novi chipset za matične ploče.

Malo celera nikad ne škodi

U međuvremenu, Intel je napravio prvu malu grešku u našoj priči. Na tu grešku ga je direktno natjerao AMD (Advanced Micro Devices), u tom trenutku u financijskim gubicima i Intelu skoro nevažan protivnik. AMD se spremao izbaciti KIII procesor, a i prodaja prethodnika KII išla je razmjerno dobro.

Iako nikakva konkurencija u srednjoj i visokoj klasi računala, tj. radnih stanica, AMD-u je rasla prodaja u nižoj, tj. klasi jednostavnih PC-a. Kako bi zauzeo i taj dio tržišta, i zadao konačni udarac AMD-u, Intel je predstavio Celeron procesor na 266 i 300 MHz. Celeron je bio napravljen iz iste jezgre kao i PII Deschutes, samo bez vanjske cache memorije. Po Intelovom službenom razvojnom planu sljedeći Celeron bio je barem šest mjeseci daleko.

Kupci, kao i novinari, novi Celeron nisu prihvatili objeručke. Iako relativno dobar za uredske aplikacije i igranje - zbog brze FPU (Floating Point Unit) jedinice, prodaja je bila loša. Naprotiv, AMD-u je i dalje rasla prodaja njihovih procesora. Intel se brzo izvukao iz te situacije. Ono što se na tržištu trebalo pojaviti za nekoliko mjeseci, pojavilo se skoro odmah - Celeron s integriranim cacheom od 128KB. Procesor je bio instant hit i Intel je opet vodio u svim segmentima tržišta.

Dr. Intel & Mr. Rambus

Vratimo se na događaje vezane uz Intel-u prijeko potreban chipset za novi PIII. Ovdje u priču ulazi Rambus, jedna malo poznata firma do toga dana - firma koja je Intelu vrijedila puno novaca. Samo u tom trenutku to se još nije znalo. Ono što se znalo, bilo je da će novi chipset moći raditi samo s Rambus memorijom. Također, da Rambus neće proizvoditi Rambus memoriju. Od ovoga trenutka događaji se kompliciraju.

Intel i Rambus su stvari fino zamislili. Rambus je smislio sučelje chipset - memorija, kao i protokol za prijenos podataka. Intel stoji iza toga svojom veličinom i apsolutnom industrijskom podrškom. Svi ostali rade, proizvode memoriju i plaćaju im licence na količinu. Slično kao svodnik i prostitutke. Ti radi, uzmi sitno sebi za život, a sve ostalo ide meni. Ostatak industrije, kao i krajnji kupci će to prihvatiti s općim oduševljenjem. A možda ipak neće.

Zapravo, da je Rambus memorija bila puno brža od SDRAM PC100 (Synchronous Dynamic RAM) memorije, tada najbržeg SDRAM-a, njihov trik bi možda i uspio. Samo od toga nije bilo ništa. Rambus je koštao nekoliko puta više od običnog SDRAM-a. Danas je cijena malo pala, ali i dalje je dosta veća od cijene SDRAM-a. Brzina kontinuiranog prijenosa podataka bila je i do dva-tri puta brža od SDRAM-a, ali latentnost je bila ista, skoro i veća. Ako gledamo relativno, latentnost je bila puno veća u odnosu na SDRAM. U praksi to znači da, ako radite s velikim blokovima podataka na višeprocesorskim mašinama, Rambus memorija je brža. Samo s obzirom da većina aplikacija na PC-ima obično radi s puno manjih blokova podataka, SDRAM je bio brži. Svi su to znali i prije nego što je Intelov novi chipset stigao na tržište. Svi osim Intel-a. Njima će ipak trebati malo vremena da priznaju.

Caminogate

Nekoliko dana prije nego što je Intel službeno trebao predstaviti i820 Camino, novi PIII chipset, vijesti o problemima s memorijom počele su kružiti naokolo. Ubrzo, službena vijest dolazi iz Intel-a: "Primijećeno je da na testovima pod opterećenjem slot 3 (rimm 3) za RDRAM modul ima problema sa sinkronizacijom." Malo bolji testovi pokazali su da i slot 2 ne stoji baš najbolje, ali prema Intelu, to je već bio problem proizvođača matičnih ploča. i820 bio je vrlo nestabilan. Naravno, druga generacija PIII procesora za 133MHz FSB s integriranim cacheom, tzv. Coppermine bila je već na tržištu. Intel je imao procesor, a ploču nije imao. Za veliki Intel to je bio ogroman udarac.

Industriji je bilo interesantno ime Coppermine. Iako na početku najavljivano, nova PIII generacija izrađena u 0.18µm procesu, nema nikakve veze s bakrom. Coppermine se u potpunosti izrađuje u aluminijskom procesu proizvodnje. Radi se o procesu dopinga silikona za izradu tranzistora i vodova na silikonskoj pločici. Bakreni proces je tehnološki napredniji, i danas skuplji, ali omogućava veće brzine i manju potrošnju struje.

Mali brat i820 chipseta - i810 - bio je dostupan na tržištu, samo taj chipset po Intel-u nije bio namijenjen onim korisnicima na koje je ciljao Coppermine. To je bio chipset za jednostavna i jeftina računala, s integriranom grafikom i UMA (Unified Memory Arhitecture) tehnologijom. i810 nije bio platforma za jaka računala. A problemima s i820 nije bio kraj.

Intel je uspio promašiti i drugi datum kada je obećao pustiti i820 u prodaju. Sučelje i komunikacija chipseta i RDRAM na 400MHz sve se više pokazivalo kao vrlo tvrd orah. Takvu priliku Intelova konkurencija nije mogla propustiti. Via, proizvođač chipova s Taiwan-a, uskočila je na tržište s svojim Apollo Pro (prvo 693A, a zatim 694A) chipsetom, s punom podrškom za 133MHz magistralu i gotovo svim naprednim funkcijama koje je i820 trebao imati. Intel je jedino imao stari BX, koji je još pokazivao da ga vrijeme ipak nije pregazilo. Bio je brži od Via chipseta u većini testova, kao i u stvarnim aplikacijama.

Janus je stigao

Pritisak na Intel bio je prevelik. Kupci su htjeli proizvod, a ogromne narudžbe su čekale. Intel je morao popustiti s Rambusom. Za koji mjesec konačno je sklepao i820 da radi, i dodao MTH (Memory Translator Hub), dodatni chip s pomoću kojeg je i820 mogao koristiti SDRAM.

Ideja je opet bila dobra. MTH je trebao biti Janus koji povezuje SDRAM magistralu do 100MHz na jednoj strani i Rambus magistralu do chipseta na drugoj strani. Time je otvorio puno veće tržište računala srednje klase za i820, koji je do tada, radi cijene Rambus memorije, mogao samo konkurirati u malom tržištu gornje klase radnih stanica.

Nažalost, izvedba MTH chipa nije valjala. Prijevod Rambus instrukcija u SDRAM linije pristupa, konverzija 64 bitne magistrale s jednim protokolom u 16 bitnu s drugim nije se mogla onoliko brzo izvršavati koliko su bili brzi drugi dijelovi računala. U skoro svim testovima, i820 s SDRAM-om je bio zadnji. To je kopalo veliku rupu pod i820 chipsetom. Bez RDRAM-a i820 je loše stajao.

AMD je polako povećavao pritisak na Intel s druge strane - sa svojim Athlon procesorom. Procesor nove generacije, s puno naprednijom arhitekturom, bio je dobar, ali kao svakom novom proizvodu trebalo je vremena za stvaranje baze kupaca. Također, Athlon je patio od loše podrške - malog broja relativno loših (u usporedbi s BX, i dalje najboljim chipsetom za Pentium arhitekturu) matičnih ploča.

Iako se trebao boriti na dva fronta - chipseti i procesori, ipak je izgledalo da su Intelovi problemi donekle nestali. Bez obzira na poteškoće, napredna arhitektura i820 chipseta imala je kupce. Samo, to nije dugo trajalo. Krajem prošle godine krepao je MTH. Janus koji je trebao dovesti i820 na što više stolova kupaca nije izdržao. Njihovo objašnjenje: "Intel je otkrio da su neke ploče/sistemi koji koriste MTH podložni šumovima ploče/sistema kod simultanog preklapanja signala na MTH magistralama. Problem se manifestira kao slučajni reset ili blokiranje sistema kod upotrebe." Vremena za MTH2 nije bilo. Intel je morao povući i zamijeniti oko milijun matičnih ploča s tržišta. Trošak: od 300 do 500 milijuna dolara.

Čini se da je do toga došlo jer je Intel za testiranje koristio interne alate, a ne komercijalno dostupne. MTH situacija se mogla izbjeći, samo da Intel nije imao takvu odrješitu politiku prema SDRAM-u. Troškovi popravka su veliki, ali još je veće gubitke pretrpio Intelov ugled. Najgore je bilo to što su Intelovi partneri, proizvođači matičnih ploča kao Asus, morali također preuzeti na sebe velike troškove zamjene već prodanih ploča. Za cijelo to vrijeme, prodaja matičnih ploča s Via Apollo Pro chipsetom je rasla. I to ne samo za Intel procesore, nego i za AMD Athlon procesore.

Mr. Rambus vozi dalje

Intel je dalje nastavio gurati Rambus, nakon svih problema sa i oko RDRAM memorije. Nije to više isključiva podrška kao pred godinu-dvije, ali je i dalje velika. Na pitanje zašto, i dalje nema točnog odgovora. Zna se da, iako Intel nema direktnog udjela u Rambusu, njihov uspjeh znači ogromne financijske dobitke Intelu. Oni imaju opciju kupnje milijun Rambus dionica po banalnoj cijeni (10$), ako 20% prodanih chipseta podržava RDRAM. Neto zarada, ovisno o trenutnoj cijeni Rambus dionica, može biti oko 500 milijuna dolara. To je čisti profit, direktna zarada.

Samo to nije sve. Intel je preko Rambusa investirao kapital u proizvođače memorije, u Micron i Samsung. Tu je vezano oko 600 milijuna dolara. Najvažnije, tu je dugoročni strateški plan guranja AMD-a nazad u tržište jeftinih računala s malim postotkom profita. AMD danas ima oko 12 puta veće isporuke 1 GHz procesora nego Intel, a najveće zarade su upravo u tom segmentu tržišta.

Rambus je stvorio veliki broj neprijatelja kod proizvođača memorije, a to se polako prenosi i na Intel. Zašto? Rambus je potajno, dok je bio član JEDEC-a (Joint Electron Device Engineering Council), patentirao SDRAM i DDR SDRAM standarde koji su se kao otvoreni standardi razmjenjivali na JEDEC sastancima. Veća prijevare se rijetko viđaju. Danas sudske tužbe od i prema Rambusu niču kao gljive poslije kiše. Bit će zanimljivo pratiti to do kraja.

Sredinom ove godine, Intel je ipak priznao ono što što su svi već znali. Na njihovom web site-u su objavljeni benchmark testovi po kojima je i815 sa PC133 SDRAM-om brzi nego i820 s RDRAM-om. i815, nedavno izdan, posljednji je Intelov chipset u ovome trenutku. Napravljen je da popuni prazninu između nepopularnog i810 i lošeg i820, bez RDRAM-a i sa posebnom AGP sabirnicom.

Zbog toga, ima onih koji misle da je Intel ipak već shvatio da od Rambusa nema ništa. Samo pušta druge da se svađaju, tuže, gube i vrijeme i novce. Kada druge firme potuku Rambus, Intel će onda priznati - da, bili ste u pravu. Financijski će ga to puno manje stajati nego da otvoreno objavi da napušta tu tehnologiju.

Brže dok još ide

Posljednji udarac za Intel dogodio se pred nekoliko dana. Zapravo, taj događaj je bio glavni povod ovoj priči. Poznato Vam je, predstavljanje 1.13GHz PIII procesora i u roku od nekoliko tjedana povlačenje istog s tržišta. Ne samo to, nego i Intelov plan povrata novaca za već kupljene procesore. PIII 1.13GHz procesor nije uspio proći sve testove. Pao je na onima koje obično overclockani procesori ne prolaze. Intel je pustio na tržište preuranjen - nedovoljno testiran proizvod. Jedino iz razloga da se marketing može pohvaliti da ima brži procesor od AMD-a.

AMD se izdigao iz gubitaka, i sada za Intel nije više nevažni protivnik. Druga generacija Athlon procesora - Thunderbird - s cache memorijom pune brzine i s novim pločama velika je konkurencija Coppermine-u. P6 arhitektura, ma koliko poboljšana, nije mogla biti bolja od sedme generacije x86 arhitekture. Intel u ovome trenutku gubi bitku na oba fronta - i na procesorima i na chipsetima.

Grešku na 1.13GHz procesoru otkrile su publikacije slične našima. Za vrijeme uobičajenog testiranja samo je jedan od tri testirana primjerka prošao većinu testova, ali svi su dali pogrešne rezultate na jednom testu. Intelova solucija je novi stepping - mali redizajn jezgre. Najavio je da se ponovljena distribucija PIII 1.13GHz procesora na tržište očekuje odmah nakon predstavljanja PIV procesora.

Kako je došlo do toga da Intel šalje na tržište nedovršene proizvode? Čemu stalno nadmetanje tko ima brži (veći?) procesor? Zna se da je nominalna brzina procesora čisto marketinška stvar. Apsolutna brzina procesora, iako pojedinačno ima najveći utjecaj na stvarnu brzinu računala, ima manje od trećine utjecaja na tu stvarnu brzinu. Također, kao i ostale komponente, brzina procesora nije skalabilna s brzinom računala. To znači da dva puta brži procesor ne povlači dva puta brže računalo. Apsolutna brzina procesora ima jednu drugu funkciju - ona prodaje računala, i diže percipiranu vrijednost proizvođača. Nije pitanje radi li to, glavno je da mi to imamo. Do nedavno, Intel je bježao od takve politike. Sada su se karte preokrenule.

Sada priča staje

Danas se zna da Intel nije još uspio napraviti bolji - stabilniji i kvalitetniji - chipset od starog BX-a. U svijetu gdje tzv. 'Product Cycle' - vrijeme od najave do gotovog proizvoda - traje do 6 mjeseci, gdje komponente gube ne vrijednosti velikom brzinom, BX se drži preko dvije godine. Da nam je netko pričao, ne bismo vjerovali.

i815 se pokušava nametnuti kao nasljednik BX-a. Ima sve tehničke novotarije, izgleda da je vrlo stabilan i brzinom konkurentan, zapravo i brži od BX-u. BX još uvijek vodi u nekoliko testova, ali ne smijemo zaboraviti da je BX imao više godina da dostigne svoj stupanj razvoja, i po matičnim pločama i po BIOS-u.

Nakon svega, Intel poslovno i dalje stoji dobro. Gubici jesu veliki u ovoj godini, ali je zarada i dalje dosta veća. Prodaja 20 posto dionica Microna, sve što je posjedovao, Intelu je donijela zaradu koja je oko 4 puta veća nego uložena sredstva pred nekoliko godina. Ta sredstva nemaju veze s proizvodnjom, ali izgledaju dobro na godišnjem izvještaju. Gledano s druge strane, Intel više nije onaj stari, pouzdan partner - partner na koga se moglo osloniti ako nešto ne valja. Najviše je izgubio na vlastitom ugledu. Trebat će ponovo puno raditi da bi vratio izgubljeno povjerenje.