Test sistem :: Hardware
Platforme Gigabyte X48T-DQ6, BIOS F4
Procesor(i)

Core 2 Extreme QX6850, 3 GHz, FSB 1333 MHz

Memorija

2 x 2 GB Kingmax DDR3 1600 MHz

Grafička kartica ATI Radeon HD 2900 XT
Muzička kartica Integrirana
IDE/SATA Kontroler ICH9R
Hard disk(ovi)

Seagate Barracuda 7200.7 160 GB, SATA

DVD-ROM

Pioneer DVR-109

 

Testni sistem :: Software
OS Windows Vista Ultimate 32bit
Service Pack SP1
Chipset datoteke Intel INF v9.0.0.1008
Prime95 v25.6 blend
Everest v4.5

Memoriju smo testirali na Gigabyteovoj ploči koja je bazirana na Intelovom čipsetu X48. Što se tiče procesora, isprva smo koristili dvojezgreni Core 2 Duo E6300, no kako ovaj procesor ima 266-megahercnu sabirnicu i nizak nazivni takt (1,86 GHz), u jednom smo trenutku udarili u frekvencijski "zid" što nas je prisililo da prijeđemo na četverojezgreni Core 2 Extreme QX6850. Korištenje četverojezgrenog procesora za testiranje memorije je daleko od optimalnog rješenja, no moderniji dvojezgreni procesor nam nažalost nije bio na raspolaganju. Komplikacije nastaju zbog niske tolerancije četverojezgrenih procesora na povećavanje takta prednje sabirnice kao i zbog osjetljivosti na interne latencije čipseta. Korištenje četverojezgrenih procesora u kombinaciji sa sabirnicom brzine 400 ili više megaherca sa sobom gotovo uvijek vuče osjetno povećavanje napona FSB-a (FSB voltage, VTT voltage). Performance Level odnosno Static tRead Value u slučaju naše ploče, glavnu latencija koja utječe na performanse modernih Intelovih čipseta, pri korištenju četverojezgrenih procesora također treba olabaviti.

Što smo na kraju uspjeli napraviti s Kingmaxovom memorijom obzirom na sve spomenute probleme? Nažalost ne mnogo. Memorija je na tvornički specificiranim latencijama CAS 7-7-7-20 CMD 1T i taktu od 1600 MHz radila uz napon od 1,9 volta. Na CAS 6 nije radila niti pod razno, a niti povećavanje latencija nije rezultiralo nekakvim osobitim dobitcima u kontekstu maksimalne frekvencije – uz CAS 8 dostigli smo 1700 MHz, a opuštanje latencija na CAS 9 nije nam pomoglo da postignemo veći takt. Najniže latencije na tvornički definiranom taktu su samo mrvicu niže od onih koje prepisuje sam proizvođač, no da bi ih postigli, napon memorije smo povećali na 2 volta. Premda smo bili skloni daljnjem povećavanju napona, bilo koja vrijednost iznad 2 volta samo je negativno utjecala na stabilnost sistema što ujedno implicira da masivni hladnjaci nisu u najboljem kontaktu s memorijskim čipovima. Što se tiče Performance Levela, situacija nije baš najsretnija – za rad na 1600 MHz morali smo koristiti vrijednost 7 (6 dok je na ploči bio dvojezgreni procesor), a na 1700 MHz vrijednost 8. Neki će se sigurno zapitati zašto smo koristili Command Rate 1T, a ne 2T. Trik je u tome što DDR3 nije toliko osjetljiv na ovu latenciju, pa prelazak s 1T na 2T ne donosi sa sobom osjetno bolju mogućnost povećavanja radnog takta.

Na grafikonu možemo vidjeti performanse pri forsiranju najnižih latencija odnosno maksimalnog takta. U oba slučaja je omjer FSB:MEM bio 1:2, a konkretna vrijednost takta FSB-a 400 odnosno 425 MHz. Na grafikonu se lijepo vidi koliko Performance Level latencija ima utjecaja na performanse memorijskog podsistema – za plave rezultate je rabljen PL 7, a za crvene PL 8.