"Mi smo maksimalno kompetitivni i tržišno orijentirani. U naporima da našim korisnicima ponudimo najvišu izvrsnost kao i da ispunimo svoju viziju najviše kvalitete, odlučili smo naše nove softverske pakete opremiti mogućnostima za koje smo sigurni da niti jedan konkurentni proizvod neće moći ponuditi barem neko neodređeno vrijeme."

Ovakve marketinške izjave koje koriste peterostruko previše riječi da bi rekle nešto jednostavno, i kakvih su softverske brošure i objave za medije pune do ruba pameti, obično se svode na jedno te isto načelo: mi imamo, oni nemaju. Primjerice, naš uredski softver omogućuje narudžbu lonaca kroz TV-Teleshopping putem jednog klika, njihov ne. Ili, naš CAD softver ima plug-in za računanje plodnih dana, njihov ne.

No, ne možemo ne primijetiti kako, dok se neke softverske kuće gotovo takmiče u opremanju svojih proizvoda komičnim, iz posve marketinških razloga razvijenim opcijama, dobar dio istih zapravo već godinama pati od nekih mnogo prozaičnijih i praktičnijih nedostataka, od kojih su neki toliko očito iritantni da mi je gotovo nevjerojatno da ih njihovi tvorci nisu našli za shodno ispraviti kroz nekoliko velikih verzija.

Posljednjih godina otkad sam imao prilike testirati mnogo softvera, odlučio sam njihove tipične nedostatke sumarizirati u svoju privatnu hate-listu koju sada dijelim s vama, a svi se osjećajte pozvani dodati nove stavke u forumu. Krenimo, dakle, na top-listu "Softverskih propusta od kojih gotovo svi pate", prvi dio:

 

1. Deinstalacija – Koliko ste puta naišli na program kojem deinstalacija traje kraće nego instalacija? Jednom ili nijednom? Mada će neki reći kako s današnjim diskovnim kapacitetima praktički nitko više ništa niti ne deinstalira, to ipak nije točno (jer reinstalacija obično traži prethodnu deinstalaciju), a osim toga, općenito kvalitetan softverski paket morao bi imati isto tako kvalitetnu deinstalacijsku proceduru.

Gotovo mi je nevjerojatno da neke kuće, čak i razmjerno ugledne, imaju obraza na tržište lansirati program koji se deinstalira preko jednog sata (već viđeno, i to na vrlo moćnom računalu) a nije veći od 100 MB, deinstalacijska procedura se zbunjuje bezbrojnim DLL-ovima, naposljetku traži restart – da bi se samo koju minutu kasnije pokazalo kako njegov folder na disku i dalje postoji i nije nešto mnogo manji.

 

2. Ego – Brojni editori ili preglednici ičega vole bez najave ili pitanja sebi pridružiti čitavu ergelu raznih ekstenzija datoteka, što će vas prije ili kasnije neugodno iznenaditi, po mogućnosti kad obavljate prezentaciju poslovnim partnerima. To je donekle greška i operativnog sustava (specifično – uglavnom Windowsa) što nema automatski i fleksibilniji sustav upravljanja ekstenzijama, ali da to bahato ne rade sami softveri u prvom redu, to ne bi bilo ni potrebno.

Ovdje možemo svrstati i programe koji se, prilikom pokretanja, nikad iznova ne mogu dovoljno načuditi što nije upravo njihova ekselencija defaultni program za zadanu svrhu. To je isprve zabavno, onda postane dosadno, da bi preraslo u iritantno.

 

3. Naseljavanje posvuda – Slično prethodnom. Ima li ičeg goreg od programčića koji ćete koristiti za neku neobičnu ali specifičnu svrhu dvaput godišnje (i čega su programeri morali biti svjesni), a koji si uzme za slobodu prilikom instalacije, osim stavljanja svoje grupe u Programs izbornik, naseliti dodatnu ikonu na Desktop, pa još jednu u Tray ili Quick Launch, i bez pitanja se uvijek pokrenuti zajedno s bootanjem sustava? Jednako grozni su programi namijenjeni radu u pozadini i gotovo nikad ne traže nikakvu izravnu interakciju (npr. driver za joystick), a nemaju opciju skrivanja ikone u trayu.

 

4. Siromašna komandna linija – Premda sam spreman priznati kako mogućnosti korištenja ili čak automatskog rada putem komandne linije ne spadaju među "uobičajene" manevre koje tipični korisnici rade, nešto zahtjevniji su na tome zahvalni do neba. Dobro organizirane automatske skripte mogu uštediti bezbrojne sate ručnog prčkanja i podešavanja, i služim im se kad sam god u prilici.

Bio bih mnogo sretniji kad bi programeri ovih dana obraćali više pažnje na to, osobito budući da to nije naročito teško implementirati u program (većina rutina za parsing je ionako već napravljena), čime bi konačni proizvod brojnim profesionalcima strahovito dobio na vrijednosti.

 

5. Kaos formata – Konačno ste, nakon pet sati surfanja, našli freeware programčić koji radi točno ono što želite. Ushićeno ga instalirate (po proceduri iz točke 3) i zatim shvatite kako on tekstualni dokument može pročitati samo u WordStarovom formatu iz 1989., a s dodatnim plug-inom (za svega $39.00) će se snaći i s Chi Writerom. Zvuči poznato?

Realno govoreći, program koji učitava tekst a ne može progutati "sirovi" ASCII, čita slike a ne snalazi se s BMP-om ili JPEG-om, ili zvuk a ne može pročitati Windows WAV je, koliko god inače dobro osmišljen bio – nedovršen. Opet, moram priznati da većina raširenih i poznatih programa nema problema s tim, ali je Internet pun raznoraznih potencijalnih freeware draguljčića koje ovaj nedostatak drži nepoznatima.