Sviranje i buka

Standardna boljka ogromnog broja elektroničkih bubnjeva je što osjećaj
sviranja na njima nije dovoljno sličan pravim bubnjevima pa se bubnjari frustriraju
kad ne mogu na njima koristiti svoju standardnu tehniku. Obično je posrijedi
nedovoljan odbitak palice, tj. senzori koji apsorbiraju previše energije.
Ne i ovaj put. Tvrda guma kojom su prekrivene sve udarne površine na senzorima,
uključivo onaj za bas-bubanj, pod prstima i nogama izvrsno oponašaju prave
činele i bubnjeve. Sve što ste navježbali na akustičkim bubnjevima
– ako jeste – bez problema ćete primijeniti ovdje, a neke su stvari, poput tremola
i otvaranja hi-hata, čak možda i malo lakše. Za razne zone senzora
korištene su različite vrste materijala, tako da se palica, primjerice,
od okvira odbija slabije nego od sredine, baš kao što i treba.
Napomenimo da te zone nisu ovdje samo iz dekorativnih razloga, već ih sustav
različito registrira i reagira ovisno o tome što na njima radite. Preciznije
rečeno, snare se može svirati i po rubu (za bubnjare: rim shot i rim click)
i ima kotačić kojim se može podešavati neki parametar sustava – najčešce
zategnutost spirala. Tomovi nažalost ne nude ovu mogucnost nego imaju samo
jednu efektivnu zonu.
Činele su također podijeljene u zone. Hi-hat različito reagira svira li se po
rubu ili obodu, kao što i ride i jedna crash činela poznaju razliku jesu
li odsvirani po kapici, obodu ili rubu, a mogu se čak i prigušiti rukom.
Preostala cinela – jedan crash je samo jednozonski, i to se nije u praksi pokazalo
tako problematičnim. Uglavnom, svo tipično sviranje, ne uključujući bizarnosti
poput udaranja hi-hata odozdo, može se relativno dobro izvesti na DTXpressu.
Što se glasnoće tiče, ovaj komplet je dovoljno tih da se može svirati
u bilo kojem stanu, ali ipak nije bešuman. Glasnoća je otprilike jednaka
onoj kao da udarate istom snagom po knjizi ili podlošci za miša, dakle
bolja vam polovica ipak neće baš moći zaspati dva metra dalje dok svirate.
Za usporedbu, Rolandov V-Drum je nešto tiši, ali po mišljenju
autora je i nešto manje responzivan od DTXpressa – odlučite sami ćemu cete
dati prednost.
Senzori su osjetno manji od pravih bubnjeva i činela, ali su se nakon nekoliko
dana sviranja pokazali dovoljno velikima da ih čak niti u najbržim manevrima
nećete promašivati. Masa kompleta je dovoljna da se pri snažnom sviranju
ne pomiče, ali s pedalama ćete na glatkom podu – očekivano – imati problem.
Šteta što nisu priložene barem neke sitne poluge koje bi njih
mogle mehanički fiksirati za ostatak kostura.


Primjer činele s gornje strane. Ima tri reaktivne zone – rub, obod i
kapicu, i može se prigušiti rukom. Po potrebi se može montirati
na običan stalak za činele


Ista stvar odozdo. Tu je konektor za kabel i potenciometar osjetljivosti

Elektronika

S obzirom da je Yamaha elektronički div, ne treba nas čuditi da je digitalna
"jezgra" DTXpressa, procesor na koji se kabelima spajaju svi senzori,
možda i najbolji dio cijelog kompleta.
Za početak, procesor nudi ništa manje nego pedeset setova bubnjeva kao
tvorničke presetove. Ne radi se o stalnoj reciklaži tri ista samplea, već
se doista radi o distinktivnih pedeset kompleta. Medu njima nalazimo, očekivano,
vjerne snimljene kopije najpoznatijih Yamahinih akustičnih setova: Oak custom,
Beech custom, Maple custom i Recording (Birch) custom. Zatim, tu su Rolandovi
elektronički plagijati, emulacije starih bubnjeva, specijalizirani setovi za
razne žanrove glazbe, udaraljke… manje-više sve što vam i teoretski
može zatrebati.
Međutim, sistem vam na raspolaganje daje sve svoje sampleove (ima ih nešto
preko 400), i možete ih kombinirati i stvoriti dvadeset svojih custom kompleta.
Pritom će pokazati još jednu svoju snagu: moći ćete podešavati sve
zamislive i nezamislive parametre – osjetljivost, pojedinačni odjek, filtre
za svaki sample, kombiniranje više uzoraka u jedan i njihovo miksanje ovisno
o glasnoći udarca, dinamiku, visinu tona, uvjete koji senzor uključuje a koji
isključuje neki parametar,… Uglavnom, mogla bi se napisati cijela knjiga o
tome (a nju i dobijete s DTXpressom). Srećom, prilikom konfiguriranja novog
kompleta ne morate sve pojedinačno podešavati već sistem sve automatski
stavi na default, a korisniku prepušta da regulira što i kako želi.
Osim toga, procesor ima bazu nekoliko desetaka postojecih MIDI pjesama koje
vam može reproducirati za vježbu (sa ili bez bubnjeva), kao što
svoju svirku možete i sami snimati u za to predviđene registre. Potom,
tu je i vrlo konfigurabilan metronom, analizator tempa glazbe, te nekoliko programa
za učenje stabilnosti ritma.
Procesor nudi konektore za dodatne senzore ako ih poželite spajati (do
tri komada), izlaz za slušalice i odvojene 2x6mm analogne izlaze za spajanje
na konzolu ili ozvučenje, kao i standardni MIDI izlaz. Parametri se reguliraju
pomoću nekoliko velikih i osvjetljenih tipki i praktičnog kotačića, a sve se
vidi na jednom osvjetljenom ekranu i troznamenkastom displeju za znamenke koji
prikazuje tempo, momentalno izabrani set bubnjeva, itd.
Sve u svemu, izvrsno odrađeno. Zamjerke možemo uputiti samo na dvije stvari:
LCD ekran koji je katkad premalen da bi se na njemu lako shvatilo koji točno
parametar podešavate ili u kojem ste od milijun izbornika (npr. nije očito
da je "CPRevDel" zapravo "Current Pad Reverb Delay"), te
izlazno pojačalo koje kod slušalica s većom impedancijom (konkretno, autor
je koristio 600-ohmske) obično ne može postignuti glasnoću na koju su bubnjari
naviknuti kod akustičnih bubnjeva.
Vrlo, vrlo zahtjevnim bubnjarima moglo bi smetati što ne mogu pomoću računala
uploadati svoje setove uzoraka, ali smrtnicima koji ne nastupaju na Wembleyu
će, vjerujte, i ovih četiristotinjak biti dovoljno.


Jednostavan i efikasan pristup – nekoliko velikih tipki i jog-kotačić,
te osvjetljeni ekrani

Zvuk

Toliko o tehničkim opskurnostima – no kako sve to zvuči kad se upogoni i udari?
Najbolji odgovor bio bi: ovisi o onome što želite raditi, ali u većini
slučajeva vrlo dobro.
Za razliku od mnogih jeftinih elektroničkih bubnjeva, kod DTXpressa forma zvuka
ovisi o glasnoći udarca; tihi udarac nije jednostavno "umjetno" stišan
glasni, vec je drukčiji po karakteru, što se u svirci itekako osjeća i
općenito daje kompletu vrlo realističan zvuk kod većine uobičajenih "manevara".
Međutim, problemčići nastupaju kad želite izvesti tremolo, koji unatoč
promjenjivim uzorcima ipak zvuči malo presterilno, previše precizno. Naravno,
ne radi se o nečem što stalno koristite, ali u onih četvrt sekunde u svakoj
dvanestoj pjesmi u repertoaru će se osjetiti. Slično je i sa zonama na senzorima
čije su granice gotovo bolno oštre, i u brzim udarcima će vam ruka lako
promašiti milimetar i dva i izbaciti vas iz takta (doslovno i figurativno),
što akusticki bubnjevi inace lakše praštaju. Neke tehnike, poput
sviranja metlicama ili rodovima, su pak potpuno isključene.
Ali opet, sve ovisi o onome što namjeravate svirati. Možete mirno
odrađivati svoje rock, R&B, blues, fusion, pop, DB i slične probe bez da
ikad osjetite ograničenja, kao što i ćete se nafrustrirati ako vam je do
sviranja marševa i metličarenja što ipak, realno rečeno, radi možda
jedan od trideset.
Što se pak same kvalitete uzoraka (sampleova) tiče, zamjerki nemamo. Nikakvih
krckanja ni šumova, i već bi i sam takav katalog digitalnih snimki bubnjeva
na tržištu mogao solidno koštati. Kvaliteta je bez sumnje dovoljna
za prosječan studijski rad, a za probe, manje nastupe i vježbanje kod kuce,
više nego dovoljna. Sistem ipak nema digitalni S/PDIF izlaz – po svojoj
prilici, ova je odluka više marketinške nego tehničke prirode.


Šuma kabela koji vode prema senzorima, ali zahvaljujući markiranim
etiketama i konektorima, spajanje ipak nije preteško


Podešavanje, srećom, ide jednostavno mada nažalost nema prstena
za označavanje pozicija