Jesu li zasloni osjetljivi na dodir u automobilima zaista intuitivni ili ipak nepotrebni?

Danas gotovo svaki novi automobil, posebno električni modeli, dolazi s velikim zaslonima osjetljivima na dodir. Proizvođači sve više zamjenjuju klasične fizičke tipke ekranima, nastojeći postići čišći, moderniji izgled kabine. No pitanje ostaje – je li ovakav pristup stvarno praktičniji ili je samo vizualno privlačan? Kako bi to provjerio, švedski automobilski magazin Vi Bilägare proveo je zanimljiv eksperiment. Usporedili su 11 modernih vozila opremljenih touchscreen tehnologijom s jednim “starcem” – Volvom V70, opremljenim tradicionalnim fizičkim tipkama.

Vozači su u vožnji morali izvršiti niz zadataka: uključiti grijanje sjedala, povisiti temperaturu za 2 stupnja, aktivirati odmagljivanje, pronaći određeni radio kanal, resetirati putno računalo i smanjiti svjetlinu instrumenata. Sve to, bez zaustavljanja, pri brzini od 110 km/h. Rezultati? Volvo V70 je briljirao – sve zadatke je riješio za oko 10 sekundi, prelazeći pritom tek 300 metara. Nasuprot tome, neki od modernih automobila trebali su i više od 40 sekundi, pri čemu su prešli više od 1,3 kilometra. Samo dva automobila uspjela su završiti zadatke unutar 20 sekundi. Iako su zasloni sveprisutni, eksperiment je pokazao da fizičke tipke omogućuju bržu i sigurniju interakciju, jer ih možete koristiti bez da skidate pogled s ceste. Čak i vozači koji su već upoznati s touchscreen sučeljima trebali su dvostruko više vremena nego s tipkama.

Je li groznica dodira prošla? Vraćaju li se fizički gumbi?

U zadnjih desetak godina, dodirni zasloni osvojili su gotovo sve uređaje – od telefona do hladnjaka, pa tako i automobile. No, čini se da se s vremenom javlja i svojevrsni “umor od dodira”. Sve je više korisnika koji žele jednostavnije, opipljive kontrole. “Re-buttonization” – kako je to nazvao Wall Street Journal – polako postaje novi trend. Jedna od ključnih osoba koja proučava ovaj fenomen je Rachel Plotnick, profesorica s američkog sveučilišta Indiana. Ona godinama istražuje kulturu gumba i njihovu povezanost s ljudskom interakcijom. U svojoj knjizi “Power Button: A History of Pleasure, Panic, and the Politics of Pushing” pokazuje da gumbi nisu samo tehnički detalj – oni predstavljaju i osjećaj kontrole, udobnosti i sigurnosti. Plotnick ističe kako su ekrani sjajni za prikaz složenih informacija, ali fizički gumbi su nenadmašni kad treba brzo i precizno reagirati – primjerice, tijekom vožnje ili pri upotrebi medicinske opreme. “Prednost gumba je što ih možete ‘osjetiti’ i bez gledanja,” kaže Plotnick. “Dodirni zasloni zahtijevaju pogled, fokus i često višestruke dodire za jednu radnju.”

Zašto se gumbi vraćaju?

Osim praktičnih razloga, gumbi nude i nešto što ekrani teško mogu – stvarni fizički kontakt. Bilo da je riječ o okretanju kotačića za glasnoću ili pritisku tipke za svjetla, korisnici često vole osjećaj kontrole koji pruža fizički dodir. Gumbi su također daleko pristupačniji za osobe s oštećenjem vida. Unatoč pomoći glasovnih asistenata poput Alexe ili Siri, zasloni ostaju prvenstveno vizualna sučelja. Fizičke tipke, s druge strane, omogućuju rad na temelju osjećaja, što je mnogima neprocjenjivo. Tehnološki divovi to sve više prepoznaju – Apple je, primjerice, na iPhoneu 16 dodao nove fizičke tipke. Automobilski proizvođači poput Volkswagena i BMW-a također su počeli vraćati fizičke kontrole na svoje nove modele.

Gumbi vs. zasloni: nije ili-ili, nego i-i

Rachel Plotnick smatra da fizički gumbi i zasloni osjetljivi na dodir nisu nužno suparnici. “Radi se o suživotu,” kaže. “U određenim situacijama dodir ima smisla, ali u mnogima je jednostavan, prepoznatljiv gumb daleko bolja opcija.” Ona surađuje i s tehnološkim tvrtkama na dizajnu funkcionalnijih sučelja – uključujući i uređaje poput defibrilatora, gdje brzina i jasnoća gumba mogu spasiti život. Na kraju, povratak gumba nije samo nostalgičan trend. On predstavlja sve veći zahtjev korisnika za jednostavnošću, sigurnošću i taktilnim iskustvom. U vremenu kad je sve “pametno”, ljudi sve više cijene ono što je – intuitivno.