Dobra telefonska kamera naspram loše: 7 glavnih razlika u radu

Koliko god se tehnologija pametnih telefona stalno razvijala, nisu sve kamere jednake. Neke bolje hvataju svjetlo u slabim uvjetima, dok druge nude višu rezoluciju i jasnije fotografije.

Ako ste novi u mobilnoj fotografiji ili planirate kupiti mobitel ponajprije zbog kamere, izbor može biti prilično zahtjevan – i pomalo naporan – zbog mnoštva opcija. Ali postoje jasne stvari na koje treba obratiti pažnju, koje čine razliku između dobre i loše kamere. U nastavku donosimo sedam ključnih čimbenika koji prave razliku. Nadamo se da će vam pomoći pri odluci. Čak i ako ne planirate uskoro kupovati novi uređaj, zgodno je znati što kameru na telefonu čini – dobrom.

Idemo odmah na stvar:

1. Senzor 

Ovo je vjerojatno – zapravo, gotovo sigurno – najvažniji element koji utječe na kvalitetu slike. I ne samo kod pametnih telefona, već i kod svih digitalnih fotoaparata. Senzor je zapravo pločica puna svjetlosno osjetljivih točkica (pikseli) koje prikupljaju svjetlo. Kamera zatim koristi te informacije za “slaganje” slike. Veličina senzora je ključna – veći senzor znači više prostora za piksele, ili čak manje, ali veće piksele (što također ima prednosti, o kojima više kasnije). U usporedbi s DSLR kamerama koje imaju senzor veličine 35 mm, telefoni imaju znatno manje senzore. Najveći do sada ugrađeni u mobitel bio je senzor veličine 1 inča – što je zapravo veličina senzora u prosječnim “point and shoot” kamerama. Kod telefona, veličina senzora izražava se u djelićima inča. Na primjer, iPhone X ima senzor 1/3”, dok Huawei Mate 30 Pro ima senzor veličine 1/1.7”. Veći broj u nazivniku znači – manji senzor. Što je senzor manji, to je veća šansa da će kvaliteta slike patiti, posebno pri slabom osvjetljenju.

2. Veličina piksela

Pikseli na senzoru funkcioniraju kao kante za skupljanje svjetla – što su veći, to više svjetla mogu “uhvatiti”. Kod pametnih telefona, gdje je sve već jako malo, veličina piksela igra ogromnu ulogu. Premali pikseli znače da će slike imati više digitalne buke, osobito u mraku.

Veličina piksela mjeri se u mikrometrima (µm). Što je broj veći, to bolje. Primjerice, Huawei P40 Pro imao je piksele od 2,4 µm, što je jedno vrijeme bio rekord. Zanimljivo, P30 Pro je imao manje piksele (0,8 µm), ali je koristio tehniku tzv. združivanja piksela (engl. pixel binning) – gdje se više manjih piksela kombinira kako bi “glumili” jedan veći. Samsung Galaxy S20 Ultra, primjerice, koristi združivanje kako bi povećao svoje piksele s 0,8 µm na 2,2 µm. Ako telefon ima i malen senzor i malene piksele – to nije dobar znak za kvalitetu fotografija.

3. Megapikseli (rezolucija)

Megapikseli označavaju broj piksela na senzoru – 12 MP znači 12 milijuna piksela. Više megapiksela znači veću rezoluciju, odnosno veću količinu detalja na slici. Međutim – i ovo je važno – više megapiksela ne znači nužno bolju kameru. Jer da bi na maleni senzor stali svi ti pikseli, oni moraju biti sitni. A kao što smo već rekli – sitni pikseli ne hvataju puno svjetla, što nije idealno. Ako planirate printati fotografije u velikim formatima, megapikseli su važni. Ali za svakodnevno fotkanje – 8 do 16 MP je više nego dovoljno. Mnogi telefoni od 108 MP ionako koriste združivanje piksela i standardno snimaju u nižoj rezoluciji. Poanta: dobra kamera ima balans između broja megapiksela i veličine svakog piksela.

4. Otvor blende (aperture)

Otvor blende označava koliki je “prolaz” kroz koji svjetlo ulazi u kameru. Označava se s f/ brojem. Što je broj manji, otvor je veći – i više svjetla može doprijeti do senzora. Za razliku od pravih fotoaparata, kod telefona je otvor fiksan – ne možete ga ručno mijenjati. Zato je važno da već u startu bude što širi. Honor 20 Pro, primjerice, imao je otvor blende od f/1.4, što je tada bilo među najboljima. Samsung Galaxy S9 ponudio je nešto zanimljivo – promjenjivi otvor blende (između f/1.5 i f/2.4), no ta opcija više nije prisutna kod novijih modela. Ukratko: što manji f/broj – to bolje, jer znači da senzor prima više svjetla.

5. Leće

Leće u pametnim telefonima su plastične (za razliku od staklenih u pravim fotoaparatima), ali to ne znači da su loše. Kvaliteta leće se ne navodi često u specifikacijama. Iznimka je kada je proizvođač surađivao s brendom poput Leice ili Zeissa. U tom slučaju, proizvođač se time pohvali. Najbolji način da procijenite kvalitetu leće je – čitanje recenzija i testova. Web stranice poput DXOMARK i GSMArena rade detaljna testiranja kamera, uključujući oštrinu, aberacije i još mnogo toga. A ponekad je dovoljno znati da kamera dolazi iz “provjerenih ruku” – Apple i Samsung nemaju brendirane leće, ali i dalje snimaju među najboljim fotkama na tržištu.

6. Stabilizacija slike (OIS)

Ruke drhte – to je činjenica. I najmanji pokret dok slikate može rezultirati mutnom fotkom, posebno ako je osvjetljenje slabo. Tu u igru ulazi optička stabilizacija slike (OIS). Kamera s OIS-om koristi žiroskope i motoriće kako bi fizički pomicala leću i kompenzirala pokrete ruke. OIS ne može pomoći ako se subjekt pomiče, ali jako pomaže kod “drhtavih” ruku. Dobra kamera – treba imati OIS.

7. RAW format

Većina kamera snima fotografije u JPEG formatu – komprimirane i automatski obrađene. Super za dijeljenje, ali ne baš fleksibilno za ozbiljnije uređivanje. RAW format, s druge strane, sprema neobrađene podatke sa senzora. To znači da zadržava više boja, više detalja, više informacija – i daje vam puno prostora za editiranje. Ako želite ozbiljno uređivati fotke – RAW je put. Mnogi noviji telefoni nude opciju spremanja u oba formata – JPEG i RAW. Mana? Veće datoteke.