Jesu li društvene mreže nova vrsta ovisnosti?
Danas se, uz proceduralno proširenje rasprava u SAD-u, sve ozbiljnije razmatra mogućnost da su društvene mreže namjerno dizajnirane kako bi privukle pažnju korisnika i zatim je zadržavale kroz obrasce nalik ovisnosti. Ovisnosti – da, upravo tako: poput onih o drogama ili alkoholu.
To se lako može osjetiti intuitivno, primjerice u trenutku kada se “izgubite” u beskonačnom scrollanju na pametnom telefonu. No možemo li zaista govoriti o pravoj ovisnosti, do te mjere da opravdamo regulatorne intervencije i precizna pravila koja bi sprječavala štetu korisnicima?
Što zapravo znači “ovisnost”?
Kako bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo razumjeti sam pojam ovisnosti. Analogija s klasičnim oblicima ovisnosti – poput alkohola i droga – funkcionira u mnogim aspektima, iako s bitno drugačijim posljedicama. Dok alkohol i droge uzrokuju jasne fizičke i psihološke učinke koji su lako mjerljivi i zahtijevaju medicinsku intervenciju, kod društvenih mreža šteta nije fizička. No zato psihološki učinci postaju sve izraženiji, s dugoročnim i generacijskim posljedicama.
Mehanizam koji stoji iza tih ponašanja vrlo je sličan, čak i na kemijskoj razini: riječ je o sustavu malih, ponavljajućih nagrada koje potiču lučenje dopamina. Kod droga je riječ o snažnom i kratkotrajnom “udaru”, dok društvene mreže ciljaju na fragmentirana, ali dugotrajna zadovoljstva – lajkove, notifikacije, kratke videozapise.
Razlika je i u cilju: ovisnik o supstanci traži trenutačno zadovoljstvo, dok je kod društvenih mreža cilj što dulje zadržati korisnika, jer dulje vrijeme provedeno na platformi znači bolje profiliranje i veću isporuku oglasa.
Psihološka dinamika kompulzije
U psihologiji postoji teorija prema kojoj određeni podražaji mogu dovesti mozak iz stanja A (reakcija na podražaj) u stanje B, u kojem mozak pokušava ponovno uspostaviti ravnotežu. Problem nastaje kada izloženost podražaju postane dugotrajna: stanje B se pojačava i počinje dominirati, što dovodi do kompulzivnog ponašanja kao odgovora na osjećaj apstinencije. Svaki “lajk” djeluje kao snažan dopaminski poticaj, jednako kao i ugodan video u feedu. Ovdje se pojavljuje i tzv. Skinnerov efekt (efekt automata): ovisnost se pojačava kada nagrada nije predvidiva. Neizvjesnost stvara tjeskobu čekanja, a ona potiče još intenzivnije traženje novog podražaja.
Rezultat je začarani krug povremenog pojačavanja, iz kojeg proizlaze razdražljivost, nemir i gubitak kontrole nad vremenom.
Društvene mreže i droge: nepravedna ili korisna usporedba?
Usporedba društvenih mreža s drogama može zvučati pretjerano, ali analogija s pušenjem ili alkoholom možda je primjerenija. Posljedice nisu iste, no mehanizam navikavanja jest. Ako društvenu mrežu zamislimo kao “špricu” koja ubrizgava dopamin putem memova, lajkova, reelova i notifikacija, postaje jasno zašto je ta tema posebno osjetljiva kada se odnosi na djecu i adolescente.
Regulacija: gdje povući granicu?
Dokazati da su društvene mreže “droga” u pravnom smislu izuzetno je teško, ponajprije zato što je sam problem loše definiran. Ipak, uvođenje ograničenja – primjerice, mehanizama koji prekidaju beskonačno scrollanje – moglo bi biti korisno, ako korisnicima pomaže da ponovno steknu osjećaj za vrijeme i pažnju koju troše.
No ovdje govorimo o globalnim korporacijama s dubokim ekonomskim interesima. Brojke su jasne: u Italiji je 2025. godine prosječno provedeno više od 29 sati mjesečno na TikToku, 17 sati na YouTubeu i 15 sati na Instagramu (We Are Social). Pažnja je valuta, a vrijeme – roba. Boomeri su to zvali “zapping”, današnje generacije “scrolling”, ali riječ je o istom obrascu eksploatacije pažnje, samo u novom obliku.
Gdje prestaje zabava, a počinje patologija?
Već smo prošli faze ovisnosti o televiziji i videoigrama. Danas se samo mijenja forma, ne i suština. Ključno pitanje ostaje: gdje je granica između igre i opasnosti, užitka i pretjerivanja, zabave i patologije? Kako razlikovati ovisnost o društvenim mrežama, ovisnost o igrama, ovisnost o pametnom telefonu ili jednostavno ovisnost o notifikacijama? Bez jasne definicije problema – problem formalno ne postoji.
Zaključak
Ako uspijemo jasno definirati koje vrste podražaja uzrokuju ovisničko ponašanje i od kojeg trenutka ono postaje štetno, tada dolazimo do pravog srca problema: kada i kako intervenirati. Treba li to biti zadatak zakona, sudske prakse ili javnog zdravstva? Kako izmjeriti društveni utjecaj bez moralne panike ili demonizacije tehnologije? Pitanja su otvorena, a odgovori složeni. Jedno je sigurno: i najbolje namjere, ako nisu pažljivo promišljene, mogu odvesti u pogrešnom smjeru.
